четвртак, 15. јануар 2026.

SUNCE (roman) By Nelly Poerich

 


Negde početkom leta, pola godine nakon što se oporavila od veze koja ju je prilično iscrpela, Kristina je odlučila da nešto uradi sa sobom. Ne nešto naglo, ne dramatično — već nešto vidljivo, pored kilograma koji su se nagomilali od stresa koji joj je taj odnos svakodnevno donosio.

Jakov nije bio neko ko se svađa. Naprotiv. Radio je danonoćno, lutao, a Kristini prepuštao sve što se kućnih stvari tiče. Dolazio je često praznih ruku, uprkos tolikom radu, i ćutao. Televizor i političke emisije bile su mu glavna okupacija.

Nije tako bilo s početka. Čak štaviše, delovalo je bajno i obećavajuće — ali ne zadugo. Posle dva meseca počele su priče. Videli su Jakova s ovom, videli s onom. Bolelo ju je. Tada jako.

Nema gore greške nego kad se čovek zaljubi u pogrešnu osobu i izgubi se u tom lavirintu.

Kristina je iz Beograda došla da obiđe majku posle korone. Liljan je tada već živela u staroj naninoj kući na selu, gde se preselila po odlasku u penziju. Kristina je iza sebe imala upravo objavljen prvi roman i osećaj da je nešto u životu konačno zaokružila.

A onda se pojavio Jakov.

Čovek koji je kosio dvorište, popravljao ogradu, sređivao zapušteno. Čovek o kome zapravo nije znala gotovo ništa. Izbeglica. Dalmatinac.

Dva meseca je bez predaha radila na preuređivanju stare kuće. Želela je da Liljan ima mir — leto bez obaveza i starost bez napora. Branila joj je čak i da tanjir opere. Imala je samo da sedi na ljuljašci ispred kuće, pod vinovom lozom, i gleda kako dan prolazi.

A onda se, iznenada, vratila ona stara Liljan. Oštra. Nezadovoljna. Jedna sitnica je zapalila vatru, a vatra je progutala sve. Jednog dana je prodala dve kože. Brzo. Bez razgovora. Kristina je nije odvraćala. Majci je uvek popuštala, kao da joj je dete. Nekako su, neprimećeno, zamenile uloge.

Dok je slagala paradajz i mesila pitu s višnjama, Kristina je shvatila da je vreme da se vrati u Beograd. I da žena koja ju je rodila više nije ona koju je poznavala.

U toj ljutnji imala je dva puta: put razuma i put srca.
Izabrala je onaj pogrešan — ali jedini koji joj je tada bio moguć.

Izabrala je Jakova.

Njegovu staru kuću pored crkve Svete Trojice, u kojoj do njenog dolaska niko nije živeo. Kuću u kojoj su zidovi ćutali isto koliko i on. Veliku kuću na brdu, u susednom selu, ostavio je iza sebe — preko puta bivše žene, koja se davno preudala za komšiju.

Kristina nije želela da joj bude pred očima. Zato je izabrala kuću pored crkve, staru, sa dušom njenog pokojnog nastavnika muzičkog. Tako su prošle dve godine bežanja i vraćanja, u nadi da će Jakov shvatiti koliko mu je ljubavi i života unela u zajednički život.

Nastavio je da beži, da laže, da umiruje rečima.

Desetog januara napunila je kombi i krenula svojoj kući u Beograd. Krenuo je i on, pokušavajući da se iskupi, da ispadne veći nego što jeste. Ali kad se nakupi previše lošeg, teško je krenuti ispočetka, čak i uz volju.

Kristina se pogledala u ogledalo. Videla je razređene zube i pokidane mostove. Kažu da je dobrota slaba dok se ne pokažu zubi. Pokazivala ih je — ali očigledno nisu bili dovoljno jaki. Reči su joj ostajale na pragu, prosute uzalud, svaki put kada bi Jakov odbijao da razume da su dom i žena vrednosti koje se čuvaju.

Teško joj je i sada dok se toga seća.

Jer Jakov nije bio čovek koga je lako opisati.

Jakov je bio prošlost.
Jakov je bio more bez obale.
Jakov je nosio buru.

Možda zato što je došao u vreme rata.
Možda zato što nikada nije otišao iz sebe, iz dalmacije.


Krenuće od zuba.
Ali kod koga, od toliko njih — pitala se.

Intuicija ju je vodila ka zubaru kog je posetila tokom epidemije. Bez mnogo razmišljanja, pozvala je ordinaciju i zakazala pregled. Sve je išlo brže nego što je očekivala.

Prvi pregled bio je obećavajući. Ne samo zbog nalaza, već zbog profesionalnog pristupa sredovečnog, privlačnog, a ujedno ozbiljnog doktora. Govorio je mirno, precizno, bez suvišnih reči — onako kako Kristina više nije bila navikla.

Dok je sedela u stolici i slušala objašnjenja, imala je utisak da se stvari, makar u nečemu, konačno dovode u red.

Brušenje zuba u gornjoj vilici nije bilo bolno onoliko koliko se pribojavala. Doktor i osoblje već su se spremali za odmor u Grčkoj. Ispratio ju je do ulaznih vrata sa primetnim zanimanjem i rekao mirno, gotovo usput:

— Hoću da ženi napravim lepe zube. Predlažem bezmetalne, cirkonijumske.

Kristina je presrećno klimnula glavom. Prijalo joj je što joj neko prilazi sa pažnjom.

I zaista, bila je zadovoljna izgledom kada ih je privremeno postavio, do njegovog povratka. Jeste kuburila s njihovim ispadanjem u međuvremenu, ali je bila srećna — njeno sunce u zubima sinulo je pri svakom osmehu.

U isto vreme, njena ćerka Karolina se spremala more. Kristina je od polovine jula trebala ostati sama sa kucom. Želela je da to vreme pametno iskoristi — da sredi poeziju, i za decu i za odrasle, i da privede kraju svoj četvrti roman.

U tome je, naprosto, uživala.
Vreme je letelo brže nego ikada.

среда, 25. септембар 2024.

nellypoerichnovels💋 "2. Vlog"ODLUČNA DA USPE"- by Nelly Poerich "Beg od kuće"




Isidora je poštovala sve što je napredno, cenila je nauku i sve
velike umove iz oblasti stvaralaštva, a naročito nauke i umetnosti. Nikolu
Teslu je stavljala na pijadestal ljudske genijalnosti. Još kao mala
devojčica žudela je da kad poraste bude glumica. Kad im je po zavšetku
osnovne škole to saopštila svi su se usprotivili, prvenstveno majka sa
opaskom koju će pamtiti dok je živa.
„Da budeš glumica, da se se svlačiš gola?! Da te ceo svet gleda?!
Sramota za selo. Ajoj, šta je ona zaintačila , glumica, glumica, il’ da
crkne…Ja se sa tim ne slažem niti ću, to da znaš, nemoj ništa da me grliš I
cmačeš, ja te u tome nikada neću podržati odmah da znaš…
Isidora nije odustajala, uprkos svim naporima, da uveri majku da se
radi o umetnosti. Roditelji su joj nametnuli srednju medicinsku školu u
kojoj bi, zbog svoje preosetljivosti, pri svakom rukovanju sa iglom padala
u nesvest. Užasavala se kontakata sa otvorenim ranama punim krvi. I
sada, kad ju je na jedvite jade završila, svi su navalili da je udaju za,
tobože, velikog gazdu, Blagoja Nedića, koji je nasledio dve malene radnje
od svog hvalisavog dede, Dragoja Nedića.
I pre neku noć, po običaju, otac došao kući prilično pripit, pa je
svojom ubedljivom pričom potpalio naivnu mati da je Blagoje prava
prilika za njihovu Isidoru. Dok je sa majkom posle večere prala sudove
otpočela je uobičajena cirksuska predstava.

-Ženo moja, nema da neće. Nema uvek takve prilike. Šta će da joj
fali, mlad, stasit, jak, dobrostojeći. Njihove njive se protežu do pola sela.
I onaj zabran gore do Obradove vile je njihov.
-I ja kažem, moj Stojane, ali džaba, ne sluša. Nađe mu milion
mana.- Reče majka, pa osmotri kćerku ispod oka da vidi reakciju, i
nastavi sa ubeđivanjem držeći očevu stranu. U takvim situacijama su bili
neobično složni - Naša Isidora je razmažena i njoj treba neko ko će joj
ugađati, da ne rinta ko ja po celi bogovetni dan unaokolo: te u njivu, te u
štalu, daj ovo, daj ono… Nigde kraja seoskim poslovima. Domaćinstvo je
to i traži vrednu ruku. Ne daj bože da padnem u postelju. Ko bi me
zamenio? Niko, koliko me oči moje služe, a ni ti kad zagrliš tu prokletu
flašu.Ccc...
-Daj, majko, šta pričaš? Naravno da bih te gledala. I ovako te uvek
odmenim, bar u kućnim poslovima.
-Jes’, tako je - branio je otac.- No, ’ćeri, šta kažeš na očev predlog
- Koji, oče, predlog?- pravila se luda Isidora, puštajući jači mlaz
vode pri ispiranju i zveckajući sudovima. Malo je falilo da se rukom
nabode na nož koji odloži u cedaljku sa vrškom na gore.
-Na taj da se ti fino udaš za dobrostojećeg i naočitog Blagoja
Nedića. Kršna momčina, sve se devojke oko njega polomiše, a on samo
tebe gleda

-Za njega?! Ni za živu glavu!!! Pre bih visila na nekoj od šljiva,
dole u šljiviku ispod kuće, nego da se udam za nekog tamo buzdovana.
-Strašno, ne može biti strašnije! - povika Isidora prisetivši se sirovog
osmeha i šupljoglavih komplimenata Blagoja Nedića prilikom njihovog
poslednjeg susreta.
Prisećajući se tog razgovora Isidora još energričnije poče vući svoje
kofere prema raskrilenom ormaru, u kome su visile njene skromne stvari,
kao i one lepše i modernije koje joj je tetka Jadranka redovno slala iz
Pariza. Nije imala vremena da ih pažljivo složi, već ih nabaca u kofere, a
potom na dobro nabrekli kofer sede i sa mukom ga zašnira. Po prvi put je
snažno verovala svom unutarnjem glasu koji je u sentimentalnim
trenucima prema svojima odbijala da čuje. Ali sada je konačno je
odlučila da ga sledi, verujući u prst sudbine uperen prema nepreglednim
visinama sedmog neba gde umetnost caruje. Polagala je nadu u svoju
lepotu koju joj je majka priroda podarila, uključujući i neosporne
umetničke talente, posebno glumu. Njene krupne zelene oči odavale su
nesebičnu ljubav koju je brižno negovala za neku bolju ulogu u filmu
života. Tamniju put je nasledila od bake Jelene, očeve majke, kao i
savršene duge noge i malu, oblu, visoko dignutu, čvrstu guzu koja bi se
zavodljivo njihala pri hodu. I njene čvrste devojačke grudi bodrile su joj
sampouzdanje u svojoj raskošnoj meri. Posedovala je urođenu
gracioznost, krajnje suptilnu, nikako prostu i nametljivu, kako su joj sve
češće pojedini zavidljivci pripisivali. Ljubomora i zavist na njenu lepotu
je sve više pratila kao avet.

          Oblačeći se ispred ogledala, zadovoljna svojim izgledom, počešlja
svoju dugu grguravu, gustu, smeđu kosu i pokupi je na temenu u konjski
rep. Sa porukom u ruci, u kojoj je napisala svojima lažnu adresu, pritrča
prozoru da proveri ima li koga. Pošto nikog nije bilo spusti je na vidno
mesto kuhinjskog stola.
Vukući kofere požuri da šmugne pre nego se njeni vrate sa
praznične Vidovdanske liturgije. Osloni kofere na dovratnik ulaznih vrata,
u ranac ubaci kolače, i sa tugom pogleda omiljenu tortu koju joj je majka
spremila za rođendan. Ganu je majčina pažnja, pa proli par krupnih suza
koje obrisa, onako ovlaš, drhtavom rukom. Mačak Mišur, koga probudi
njeno šuškanje, skoči sa obližnje klupe i poče joj se motati oko nogu dok
se mučila sa prepunim koferima da ih spusti niz tri stara, okrnjena
stepenika.
- Šic, beži tamo! Hoćeš da se strmeknem, jadosave? Tebi je lako, ti
ćeš se dočekati na noge, a ja treba da pobodem nos. Šic! – povika, ali
mačak kao i uvek tvrdoglavo istera svoje i krenu za njom i izvan avlije.
Vraćaj se, šic, čuješ li me? Mišure, šic nazad! – uporno ga je
odvaraćala od njemu uvek drage šetnje sa njom...

Nastaviće se...

Pisac Nevenka  Nelly Poerich
(Roman možete poručiti na telefon 062 626 191

nellypoerichnovels💋 1. Vlog "ODLUČNA DA USPE"- by Nelly Poerich"Vidovdan"






 Isidora je mlada, talentovana devojka, koja zbog ne razumevanja
okoline i svojih najbližih beži iz rodnog mesta, sela Vidove. Spletom
čudnovatih puteva sudbine odmah po dolasku u Beograd upisuje Fakultet
dramskih umetnosti. Njena odlučnost svakim danom postaje sve jača na
momente i drskija. Ne preza ni pred čim što bi zadugo poljuljalo njene
devojačke snove da postane glumica. Još na fakultetu se ističe svojom
posebnošću . U nju se zaljubljuje i dekan fakulteta koji je predlaže za
glavnu ulogu u filmu “Odlučna da uspe”. Isidora se pored ambicije ne
odriče ljubavi, upadajući u zamke svog čudesnog, ali istinoljubivog
srca . Uprkos raznim emotivnim zapletima i preprekama postiže uspeh.
Vidovdan… sa obližnjeg crkvenog tornja najavljuju zvona!
Naočita hrišćanska harmonija provlačila se kroz odškrinuta vrata skromne
seoske kuće, porodice Klarić. Svi su na prazničnoj liturgiji, osim
slavljenice Isidore. Ni žarko letnje sunce se nije štedelo svojim umiljatim
zracima da je odobrovolji, da prisustvuje tom svečanom crkvenom činu
ujedno je odgovori od puta koji je zacrtala u svojoj lepoj, promućurnoj
glavici. Na mahove i poluodškrinuta prozorska krila zapetljana
prozračnom zavesom i rustičnim obzirima, laganim njihanjem privukla bi
joj pažnju, ali samo koliko da zastane, da se osvrne na slike prošlosti koje
zatitraše kao plamen sveće ispred njenih sanjalačkih očiju. Leškareći
budna u svom krevetu sve revnosnije je tražila dovoljno jak odraz da se
otme emotivnim naletima privrženosti prema svojoj obitelji i svom
rodnom mestu Vidovi.
Isidora se priseti nemilih događaja u poslednjih par godina. Sa
mladim gospodinom Srećkom Vasićem, sveštenikovim sinom, nije imala
ama baš ništa, osim jednog običnog stiska ruke i prijateljskog druženja.
Jeste da su ponekad, njegove golicave priče aludirale na neki stisak više,
ali ona bi to glumački, vešto zabašurila rezervisanim smeškom i okrenula
vodu na svoju vodenicu, devojačkog poštenja. Priseti se i hladnog
decembarskog popodneva kada je došao kod njene bake Slobodanke sa
ocem Simom Vasićem, na slavu Svetog Alimpija Stolpnika. Pri pozdravu
ga je poljubila u obraz, kao i svakog drugog gosta, ali od tog srdačnog
pozdrava ispalo je koješta. Isprovocirana lažima ljutito je stala u svoju
odbranu, ali svako njeno iscrpno pravdanje dobijalo bi na još većoj
dimenziji „trač materijala“, abronošama u prilog. One bi svaki događaj
vezan za nju danonoćno i sa zavišću prekrajale, svaka iz svog iskrivljenog
ugla zlobe.

“Smejurija”, prošaputa Isidora prelazeći rukom preko svoje duge
smeđe kovrdžave kose. Mazno se promeškolji i zagleda kroz
poluotvoren prozor koji je gledao u dve priljubljene, narodski opevane
planine, Ovčar i Kablar.
Isidora se primetno razlikovala od svojih drugara i sredine u kojoj je
živela, kako po lepoti, tako i posebnosti kojom je zračila. Dok je bila
mala vrcava devojčica, nekako je to podnosila kroz dečju igru i šalu. Ali
sada, kao stasaloj devojci, teško joj je padalo to učmalo seosko
domunđavanje, koje bi uz duže kafenisanje prelazilo u ogavno
ogovaranje. Nekad bi to bilo prostački drsko naočigled njenih zelenih
očiju, bistrih kao planinski potok. Spremno je reagovala na svoj način na
sve ono što je ometalo njeno shvatanje života.
Danas, na veliki hrišćanski praznik Vidovdan, puni dvadeset
godina, važnih za novo poglavlje u njenom životu. I samo što je
lopovskim mislima kročila na njegovu prvu nenapisanu stranu, sa željom
da ga otpočne nekom od rečenica koje su govorile o njenim pritajenim
željama, oglasi se sova sa zidnog sata koji je dobila na poklon za
punoletstvo od najdraže tetke Jadranke, koja skoro tri decenije živi u
Parizu, inače rođene sestre njenog oca Stojana. Zakačila ga je tik iznad
glave, jer se uvek teško budila, ali jutros ga je, za divno čudo,
preduhitrila. Trže se, sanjivo proteže i sede na ivicu svog devojačkog
kreveta, kaneći se da počne sa pakovanjem.
Dok je osluškivala prijatno pojanje hora, priseti se i lažnih glasina
oko njene udaje za, navodno, tamo nekog veleposednika kome ni ime
nije znala. Te noći samo što nije dobila fras, kada joj je majka Marija tu
izmišljotinu saopštila pred spavanje.

„O, bože dragi…Šta će mi još moji mili meštani u svojim naletima
moralnosti kačiti? Baš sam im legla na zub, kao proteza, žvaću li žvaću.
Mora da im se osladilo, nikako da me ispljunu“, prošapta nevoljno,
pokušavajući nogama da izgura kofer koji je ćutao ispod kreveta. I on se
nešto nećkao, zakačen propalim federom koji je virio iz dušeka. Isidora
se, posle neuspešnog cimanja, saže i kleknu da bi ga oslobodila te kobne
udice, nalik onoj potcenjivoj sa koje se i sama otkači tek pukim delom.
Znala je da mora na neko vreme da napusti selo, ne bi li promenila nešto u
svom životu.
Isidoru ni porodica nije razumela, pa bi često dolazilo do svađe, u
kojima je obično ona „izvlačila deblji kraj“. Krivili bi je zbog
slobodoumnosti, otkačenosti, oblačenja, šminkanja, zbog svega što bi
ličilo na svet izvan granica uobičajenog ponašanja i razmišljanja u
njihovom malom raštrkanom mestu, selu Vidovi, šćućurenom između dve
planine, Ovčara i Kablara. Na sve načine pokušavali su da je odenu
ustaljenim navikama i otrcanim pravilima sredine, u kojoj je verovatno
greškom ponikla, bačena odnekud odozgo, bog bi ga znao odakle. I sa
ocem i sa majkom bi vodila žustre razgovore, koji bi joj redovno naterali
suze na oči.
          Rasprava je nije zaobišla čak ni na rođendansku noći, kada je punila
dvadeset godina. Sklupčana u svoju viziju budućnosti preplakala je,
sačekavši zoru da napokon pobegne tamo gde će se njena duša pronaći.
Morala je da potraži izlaz ekcentričnoj buntovnici krupnih sanjalačkih
očiju, zagledanih negde u neku svoju lepšu ružičastiju daljinu. Definisana
naprednim kodom nije trpela ograničenja, a gluposti se gnušala do
alergičnih stanja praćenih ospicama koje su je nesnosno svrbele. Svi su
primećivali to njeno nestrpljenje, kad god bi tekli slični razgovori, gde bi
uzvrpoljena dosadom bežala u svoj svet. Majka bi je često krišom
gurkala, a ponekad s prekorom munula ako bi tu bio neki uvaženiji gost. I
sinoć joj jetko zamerila dok je smišljala svoj beg…
- Gde si ti opet odlutala, Isidora, te ti pogled svuda očijuka samo ne
ovde?! Pazi sutra kako se ponašaš pred gostima, nemoj da bude kao lane .
Nemoj opet da nas osramotiš slučajno…ah, Kao da s vragom šuruješ, crno
moje dete, pa si toliko pundravaca u krila pokupila, hajde s mesta istresi
te bubetine... s mesta… I slušaj kad ti se priča. Jezik me zabole više od
vaspitavanja ove bandoglave dečurlije…
- Slušam Vas majko...- izvlačila se s već poznatim lagarijama
Isidora ..
- Ma gde me slušaš, čak i ovi zidovi više čuju od tebe, muko
naša…Kud ću ja s tobom takvom..pričaj ti to nekom drugom ko te ne
poznaje..valjda majka najbolje poznaje svoje dete..znam te ko rođeni
džep…
- Vala majko nije uvek tako …kljukaš me tu kojekakvim pričama
kao guska svoje guščiće..
- Čuješ li ti nju, Stojane, kljukam je kao guska gušćiće…

- Ahahha. Lepo ti kaže i mene vrlo često, do povraćanja, a bogami
me i dobro kljucneš, pa i letvom zamaneš kad popijem čašicu dve
rakice…
- Ahhha čašicu- dve rakice,ahahha … e da je tako lako bih ja s
tobom ispičuturom, no ubiješ se tu od te puste rakištine, sručiš u taj jadni
želudac sam skoro celo bure za nedelju dana, kao u reku, pa mi tu
krekećeš kao žabac ludorije…dobro da si živ koliko se izubivaš dok
stigneš do kuće…Neku noć si došo sav krvav, posekao si se na kosu tako
brljav. Umesto da je vratiš pod tren gde joj je i mesto, o klinu, ti si je
posle košenja bacio u onu travuljinu, gde i zmije rado zađu, a koju se
stalno kaniš pokositi… mogla su se deca iseći, a i ja. Pu, pu ne daj bože
da me i zmija peči kad tuda žurim do štale da sredim stoku.
Isidori laknu kad majka prebaci lopticu na njenog tajka, a Stojan
prekoreno ućuta malo odmače čašu dobro nalivenu , podiže svoje pale
naočare s vrha nosa, i zapali cigaretu praveći se da čita novine koje su
uvek stajale na stolu kao izgovor za malo tišine. Marija ih vrteći glavom
samo pogleda oboje i nastavi sa rođendanskim spremanjem.

Isidora bi se na tren spustila s oblaka, čule tek poneku rečenicu, a
onda bežala s izgovorom u svoju sobu među knjige čitajući ih i do zore
kad je san zafrkava svojim bunilom….Ali večeras nije imala srca, jer ko
zna kada će više proslavljati rođendan zajedno. Oči joj se napuniše
suzama, brzo ih izbirisa i priteče majci u pomoć.

Nastaviće se...
 Pisac: Nevenka Nelly Poerich
Roman možete porućiti na tel 062 626 191